Odgovarajući na ovo pitanje, želim prije svega izbjeći podatke koji su dio životopisa kojeg pišemo zbog novog posla, daljnjeg školovanja i sl. Ovdje pišem o Dinki koja se nalazi iza kute, iza imena Vaše stomatologice.
Rođena sam u Slavonskom Brodu i ondje provela djetinjstvo puno ljubavi, smijeha, veselja okružena užom i širom obitelji.
Završila sam Osnovnu školu Ivana Brlić Mažuranić u Brodskom Varošu koja je nakon dosta godina postala poznata u cijeloj Hrvatskoj zahvaljujući ljubavnoj priči roda, Malene i Klepetana. Od 5. do 8. razreda bili smo smješteni u objektu na Budainci, tzv. „šarenoj školi“. Ona je zbilja šarena zahvaljujući profesorici likovne umjetnosti koja je zajedno s nama učenicima oslikala školu ( izvana i iznutra ) likovima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić.
Odrasla u kući i dvorištu zbog čega je djetinjstvo u sjećanju kao slobodno, bezgranično. To je igra u kojoj se djeca samo uključuju, neovisno o godinama. Osim sestre i brata, okružena sam s bratićima stoga sam barbike i lutke zamijenila s drvenim puškama, čavlima i čekićem pokušavajući s Tonom napraviti kola ( kolica za igranje ) i klupe ( mala napomena kako biste shvatili koliko smo ozbiljno pristupali našim igrama : jednu klupu je naša baka Reza godinama koristila u vrtu ). Odrastali smo u vrijeme rata stoga je normalno da smo nas troje u dobi 7 do 8 godina iskopali pravi bunker. Bio je toliko velik da smo imali stepenice i prostoriju u kojoj smo sjedili i čekali upute zapovijednika Tone.
Sjećanja na gimnazijske dane bude more emocija…. Išla sam u razred koji je sve četiri godine rušio rekorde. Odlični po prosjeku ocjena, ali ono što je najvažnije- uvijek jedinstveni: kada treba odgoditi test, stati u obranu zašto smo nepažljivi na satu engleskog ( morali smo ponavljati za test iz kemije ), a s druge strane tihi kao bubice kod profesorice Raguž sve četiri godine- bez iznimke. Nismo voljeli neopravdane sate, stoga smo imali fazu da svi polako nestanemo sa sata. E tko može cijelom razredu dati neopravdane sate?! Vjerujem da Vam je svima jasno da smo vrlo brzo odustali od sličnih ili istih ideja…
I onda….Zagreb.
Grad u kojem sam upisala fakultet iz svojih maštanja, grad koji sam zavoljela, grad u kojem sam stvorila neki novi život. Sada ga zovem domom.
Život na relaciji Gundulićeva-Šalata-Vinogradska donio je pregršt znanja, titulu i zvanje doktorice dentalne medicine i ono najvrijednije- pet prijateljica, suputnica u smijehu i suzama koje su i danas tu. Pogotovo onda kada ih najviše trebam. Za sada ne želim otkriti tko su one, ipak su zaslužile poseban post 🙂
I polako je došlo vrijeme za uspjeh života, točnije dva uspjeha. 2011. postala sam majka i rodila sina Bruna te 2014. Ivora. Svi roditelji me sigurno razumiju kada kažem da su od tog trena ta mala bića postala moj svemir i moram priznati jakoooooo mi se sviđa!!!
Život nisu samo usponi već i padovi. Imala sam i ja svoj koji je probudio onaj slavonski inat da se borim i budem najbolja majka svojim dečkima te da nastavim rasti kao doktorica.
Sreća je da sam uz sebe imala svoju „vojsku ljudi“ kako mi je teta jednom prilikom rekla i danas ovdje pišem s osmijehom na licu ponosna na svoja dva školarca, sportaša, borca koji su moj neprestani izvor snage i inspiracije.
I za kraj da se napokon približimo i toj ulozi doktorice….
Osam godina radila sam za dom zdravlja i polako stvarala svoj krug pacijenata. 2020. godine napokon sam postala privatna ordinacija s ugovorom sa HZZO-om što znači da sama raspolažem s financijskim sredstvima kako bih pružila još više usluga svojim pacijentima. A najveće zadovoljstvo je što se onaj „krug“ iz prethodnih rečenica neprekidno širi. Kako on raste, rastem i ja zajedno s Vama. Beskrajno sam zahvalna svima na ukazanom povjerenju i veselim se vremenu koje je pred nama.
Vaša dr. Dinka
